Grad na zrnu soli

Prostor sadašnjeg grada počeo se razvijati oko mnoštva izvora slane vode. U  prvobitnom periodu na prostoru Tuzle je bilo sojeničko naselje, a nakon toga se, na tom području, kroz sve prethistorijske i historijske periode, odvijao život i razvijao grad.

Tuzla je jedno od najstarijih naselja u Evropi sa kontinuitetom življenja. U  Tuzli je pronađeno najstarije sojeničko naselje u Evropi, koje datira iz neolita (mlađe kameno doba), za razliku od ostalih pronađenih sojeničkih naselja u Evropi, koja datiraju iz gvozdenog doba. U Tuzli je pronađen i veliki broj predmeta iz doba neolita, a među njima posebno mjesto zauzimaju posude za isoljavanje, tj. posude za proizvodnju soli iz slane vode. Ovi arheološki pronalasci potvrđuju da su još neolitski stanovnici na ovom području eksploatirali slane izvore. Najstarije evropske kulture koje su koristile so, datirane su u bakarno doba, što znači da neolitski nalazi u Tuzli pomjeraju granicu poznavanja i upotrebe soli u ljudskoj ishrani iz doba eneolita u doba neolita. Treba istaći da je neolitsko naselje pronađeno u samom centru današnjeg grada Tuzle, što je jedinstven slučaj i dokaz da je to naselje bilo početak kontinuiteta življenja na prostoru današnjeg grada, kroz sve historijske periode, od neolita do danas.

Tuzla ima i posebnu geološku prošlost. Tuzlaci kažu da je Tuzla «grad na zrnu soli». To «zrno soli» su stotine miliona tona kamene soli i slane vode, koje je iza sebe ostavilo staro Panonsko more, kada se, prije više od deset miliona godina, povlačilo sa ovih prostora.  Ime grada je, oduvijek, kroz sve vrijeme njegovog postojanja i na jezicima svih putopisaca, kartografa, historičara, osvajača, bilo vezano za so. Rijeka Jala, koja protiče kroz Tuzlu, nosi naziv koji potiče od grčke riječi Jalos, što  znači so, dok je grad kroz svoju historiju, nazivan: Castron de Salenes, grad solana (grčki), Salenes (grčki), Ad Salinas (latinski), Soli (južnoslavenski), Memlehatejn (arapski), Memleha-i Zir (persijski), Tuz (turski)… sve do današnjeg imena Tuzla, što na turskom znači solana.
Organizovanija eksploatacija soli u Tuzli intenzivirana je za vrijeme Osmanlija. Proizvodnja soli i prihodi od nje bili su ključni faktor koji je utemeljio Tuzlu kao kasabu. Do organizovanije proizvodnje i prodaje soli dolazi moderniziranjem sonog bunara na današnjem Sonom trgu 1476. i proglašenjem Tuzle «carskim hasom», 1477. godine. Na Sonom trgu nalazilo se i do 80 tava u kojima se iskuhavala slana voda izvučena iz bunara.

Za tuzlansku so se znalo i izvan Bosne. U 17. st. francuski kralj Luj XIV je preko svojih trgovaca nabavljao so iz Tuzle za svoj dvor.

Tuzlanska so je bila jedan od osnovnih artikala kojim se Bosanski ejalet predstavio na Međunarodnoj privrednoj izložbi u Filadelfiji 1876. godine.
Jedan od osnovnih ciljeva aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske monarhije bio je eksploatacija prirodnih bogatstava, a među njima posebno mjesto je zauzimala tuzlanska  so. Prva solana, izgrađena u predgrađu Tuzle, u Simin Hanu, 1885. godine,  predstavljala je početak industrijske proizvodnje soli u Tuzli. Ubrzo zatim uslijedio je i početak  tonjenja grada, kao posljedice nekontroliranog izluživanja slanice (slane vode) sa naslaga kamene soli, na kojima je smješten grad. Tonjenje  će doživjeti svoj vrhunac 70-tih godina prošlog stoljeća.